U Zagrebu još uvijek možete pronaći dobar šešir s hrvatskim potpisom. Saznala sam sve o tome kako nastaju
I dok su šeširi nekad bili obavezan dio muških i ženskih odjevnih kombinacija, danas rijetko na ulicama vidite ljude s pokrivalima za glavu. Takva sam i sama, uvijek mislim da šešir traži neku posebnu priliku, a i zime više nisu toliko hladne da bi on bio obavezan. I tako malo po malo izumiru obrti koji ručno rade genijalne stvari na koje pomalo zaboravljamo. U potrazi za dobrim šeširom odlučila sam posjetiti opstale zagrebačke šeširdžije koji se i danas bave izradom šešira kako bih vidjela što nude i kako danas žive.
KOBALI, ILICA 5, Zagreb
Priču o brendu Kobali ispričao mi je Branko Kobali, unuk Katarine Kobali koja je pokrenula ovaj brend nakon 2. svjetskog rata. Krenula ih je raditi u salonu kod Tomića, oni su imali svoje krznarije. Neko vrijeme su se bavili i šeširima, ali su vrlo brzo prestali i fokusirali se samo na krzno. “Kako je moja majka Nada odrasla u tom okruženju, šeširi su postali njezina ljubav. 1976. su baka i mama otvorile svoj prvi salon šešira u Palmotićevoj u jednoj dvorišnoj zgradi. Dobiti nekoga u Palmotićevu 32 to je bila nemoguća misija, trebalo je tu jako puno rada i truda da se stvori nešto ovako što je danas.”
“Moja baka je umrla vrlo rano i mama je preuzela kompletan posao. Bila je odlična za izradu šešira, ali ne i za prodaju. Tada smo još prodavali po cijelog Jugoslaviji, a druga prekretnica kreće 1995. godine kada od grada Zagreba uspijevamo dobiti lokal u Bogovićevoj iz kojeg smo 2005. preselili na Cvjetni trg gdje smo i danas.” Lokacija je odlična za turiste koji dosta često dolaze kod njih i kupuju šešire za uspomenu.
“Mama je umrla prije pet mjeseci, malo nas je streslo to sve skupa pa je sada moja supruga Marina preuzela posao u kojem je već i sama dugo. Cijeli tim je uigran i već godinama s nama, tako da jako dobro funkcioniramo svi. Cijela proizvodnja vrši se u Hrvatskoj, nešto na starim, nešto na novim kalupima. Materijale nabavljamo u Firenci, ona je kao nekakav centar za šešire, ajmo tako reći.” Kobali šešire danas kupuju svi, proizvode se male unikatne serije koje prati i njihova cijena. “Međutim, naši šeširi traju toliko dugo, da bi bili sretniji da traju kraće kako bi se naravno više kupovali. Nama je bitno da se šeširi što više nose. On ima svoju funkciju, možete se sakriti, a možete se i istaknuti s njim.”
Branko kaže kako je to posao s kojim se može pristojno živjeti. “Mi živimo jako dobro, ali od toga se ne možete obogatiti. Lijepi i dugoročni posao za onog tko voli. Mi smo imali tu sreću da su sve žene u obitelji to voljele i strastveno radile.” To je ipak fizički rad, nije to lagan posao. Izrađuju po narudžbi, ako imaju kalup koji im je potreban i nemaju neke određene modele koji su najprodavaniji, sve je vrlo individualno. “Šeširi se ne nose kao prije sto godina, ali su sve popularniji.”
A kupovina kod Kobalija je zaista jedinstveno iskustvo, ondje već više od 20 godina radi ista prodavačica koja kao da je već dio obitelji i koja će s vama strpljivo birati i savjetovati vas. “Cijene se kreću od 1200 do 1600, a imamo i modele iznad 2000 kuna koji su uglavnom unikati.”
Piše: Veronika Švob
Foto: Aleksandar Selak
Originalni članak: Telegram.hr Super1
