Ali, gospođo Kobali, mi smo žene koje rade, i malo smo predahnule da bismo popričale… fotografiranje ne treba biti ništa više od toga… bezbolno je. Tako sam rekla, ne znam što je presudilo, ali tako je i bilo. Slavna zagrebačka modistica Nada Kobali odagnala je nelagodu od fotografiranja, ja sam odgodila, na sat-dva, želju da svakom šeširu opipam gumb i obod, klobuk i čipku.
‘Šeširi Kobali’ sa svojim prostranim i prozračnim, odmjerenim i elegantnim salonom na Cvjetnom trgu zagrebački su brend, kako to drukčije reći. Kad pogledaju njene izloge, neke preplavi mir i radost; neki pomisle na trud koji iza njih stoji, na desetljeća rada; neki na talent i hrabrost koji je za sve to bio potreban. Mučnog su traga na obitelji ostavile i NDH, i razdoblje nakon 1945. Ali, Nada Kobali od 1974., a i nešto dulje, grije, hladi i uljepšava glave mladima i starima, ženama i muškarcima, slavnima i onima koji imaju sreću živjeti skrovito.
Šešir je…
– Potreban svakoj ženi jer on je onaj fini pečat vašoj emociji, on je potencira.
Je li šešir topao ili hladan odjevni predmet?
– Ovisi o osobi… čak i hladne osobe se mogu utopliti u šeširu. Ne moraju biti baš uvijek hladne. Šešir njihovu hladnoću omekša.
Šešir je odjevni predmet koji se jako malo mijenjao tijekom stoljeća.
– Moglo bi se reći, jer se i danas nose svi ti šeširi koji su se nosili davno prije, historijski. Uvijek mora imati klobuk, i funkciju… da zaštiti od sunca, vjetra, hladnoće ili od sebe samih.
Šešir ne crtate unaprijed, inspirirate se materijalom, ženama koje prolaze ili uđu u salon. Ali zanatski dio posla je jako zadan.
– Sasvim zadan. Stavljate materijal na paru, on omekša da se fino oblikuje, zatim na kalup, i kad se osuši – šešir je tu. U jednom komadu oblikujem i klobuk i obod. Nekad su kitničarke radile tako da su rezale materijal između klobuka i oboda. Danas za tim nema potrebe. Šešir se modelira, vi ste njegova kiparica.
Koliko šešira odjednom možete raditi?
– Nikad više šešira odjednom, jer kad počnem raditi šešir, kad se u njega uvučem, onda ga moram i završiti. Nekad mi se čini da ga ne mogu završiti, da se šešir opire, ili da mi se naprosto ne da… onda ga stavim sa strane, jer znam da će doći vrijeme kad ću ga moći napraviti. Pa uzmem onaj koji mi emocionalno više paše. Više šešira odjednom… ne, ne.
Obrt je prije 100 godina započela vaša prabaka. Što vam je ostalo od uspomena?
– Od moje prošlosti, prabake, bake, čak i mame… nije ostalo ništa osim šešira. I uspomena u meni. Tako smo nekako prošli u životu. Neću reći da smo prošli loše… Ali nisu ostale ni fotografije.
Od majke su ostali kalupi.
– Kruh, kalup i knjigu ne mogu baciti. Broj maminih kalupa nadopunjujem. Kad naiđem na stari kalup, kupim ga, uzmem. Kupim i nove, ali rjeđe. Moja mama je počela raditi šešire zbog svoje bake, tako je taj zanat oživio ponovo. Radila je prekrasno. Kad je umrla, ja sam već bila duboko u tom poslu. Mislila sam sve pustiti, bilo mi je teško, preteško. Ali je mama rekla da ima dvije ljubavi, mene i šešire. Kako nakon toga to pustiti?
Kakvi su bili mamini šeširi, poslije 2. svjetskog rata?
– Mama je radila kod gospodina Marka Tomića, on je bio najbolji šeširdžija, i imao je najbolju modisticu, moju mamu. Radila je puno, dugo, po cijele dane. Tip šešira koji se nosio poslije rata, ako se uopće nosio… za žene uglavnom toke. To su ti kalupi između dva rata koje i danas imam i po njima radim. Zatim, plitki mali šeširići, ženske francuske kape od filca, koje se također razvlače na kalupu… pa i veliki šeširi, premda je to bilo jedno vrijeme koje baš nije ljubilo šešire.
Šeširdžija, modistica, kitničarka, klobučar… tko bi se tu snašao?
– Šeširdžija je muškarac ili žena koji rade muške šešire. A modistica ili kitničarka je nešto potpuno drugo – ona radi ženske šešire, ukrase na šeširima… a to što danas i žene nose muške šešire, to je lijepo!
Pokrenuli ste vlastiti obrt 1974.
– Osjetili smo nekako da je vrijeme za to. Otvorila sam radionu i mali dućan u našoj zgradi, u Palmotićevoj, u dvorišnoj zgradi. Ja sam te šešire radila malo, malo drugačije od drugih… da bih privukla ljude u Palmotićevu koja je bila ulica bez dućana, daleko od svega. Nisu to bili veliki pomaci, jer i mali pomak u šeširu je revolucija.
Sve što je blizu očiju mora biti savršeno!
– Tako je. Počela sam stavljati malo perja, pa malo krzna, vrpci, čipke… dala sebi na volju. I stvarno su žene navalile na te šešire.
Niste se bojali da ste donijeli kobnu odluku?
– Nikad ja u životu nisam imala osjećaj da sam nešto krivo napravila. Nije me bilo strah. Imali smo male prihode, počeli smo ni iz čega, nismo mi imali kapital koji bismo uložili, ali – uvijek bez straha. Naprosto sam radila. Nije se ni moja mama bojala. Radila sam puno, ali ne mukotrpno. Voljela sam to. Onda to i nije puno, nego malo. Uvijek mi je falilo vremena da bih mogla napraviti jedan šešir više.
To je bilo i zlatno vrijeme zagrebačkih obrtnika u socijalizmu.
– Da, svakako. Baćani je radio divne cipele, nosila sam ih, Muhićevi i Keti Balogh su radili divnu modu, ja sam radila divne šešire… jesam. Dosta je ljudima valjda bilo industrije, a i nama se pustilo da radimo.
A bile su i godine kupovne moći.
– Jesu. Ali sa šeširima je specifično, lakše je bilo dati za cipelu, kaput, haljinu, a za šešir kao da se ne mora. A za šešir se baš mora dati! Možete promijeniti cijelu garderobu tako da stavite šešir na glavu… i posve ste druga osoba.
Nećemo onda ni spominjati izreku – čizma glavu čuva, šubara je kvari.
– Nikako. Pogledajte Engleze. Kiša pada, oni nose svoj šešir tako obično, jednostavno… Ima žena koje će nositi skupocjenu bundu, da ti pamet stane. I sedamdesetih i danas. Nikad nisam nosila bundu, prvo, nisam imala ni novaca… a ni želje. Dobar kaput i šešir, to je to.
Inspiriraju vas Englezi i njihovi šeširi?
– Nisam išla u Englesku gledati šešire. Ponekad bih pogledala da se malo usporedim… sad više ne, jer čini mi se da radim i bolje šešire od njih. Šeširi su vani ipak industrija. Ali oni jako, jako drže te svoje zanate. No, mislim da smo postali važni i gradu i državi… ne možemo se osjećati zanemarenim. Puno je truda potrebno da se očuvaju stari zanati. Lijepo je što vi to ‘volite’, ali to nije dovoljno. Ja se nisam dala, uvijek sam se borila.
Pogledate na internetu British Royal Ascott i te ubitačne šešire?
– Da, ali me ne zanimaju, previše je tu ekshibicije. Više me zanimaju njihove serije između dva rata, Poirot, Downton Abbey. Tad se vidi prava Engleska, vide se šeširi koji su se nosili na selu… Englezi su disciplinirani, oni znaju i s travom i sa šeširima. A šešir s vremenom dobiva na vrijednosti, možete nositi šešir svoje prabake. Najviše volim šešire između dva rata.
I najpovučeniji su, najsmireniji.
– Kakvo je vrijeme, takvi su i šeširi.
Nosite svoje šešire?
– U mladosti sam nosila francuske kape koje je majka izrađivala. I šešire koje čuvam i dan danas, a koje više ne nosim. Male, plitke, malih oboda. Najviše volim crni šešir.
Majka ste dvoje djece, baka…
– Obitelj je najvažnija, uvijek je oslonac u životu. U uspjeh svake žene ulazi i da je obitelj na okupu. Ne, ja nisam bila te sreće, jer ne možete imati sve. I obitelj i šešire. Morate negdje nešto malo oduzeti. A ja sam bila svoja odmalena. Tvrdoglava. Ili u školi, profesor govori, a ja… odoh…
U mislima? Niste markirali?
– Samo jednom, tad sam od majke dobila šamar, prvi i jedini u životu. Ali svi su markirali, pa i ja. Kako bih ja ostavila svoje cure, da nisam s njima? To mojoj mami nikad nije bilo jasno. Prijateljice iz škole su i danas moje prijateljice. Išla sam u gimnaziju u današnjoj Mimari. U auli smo imali ples, svi smo se znali, družili. U 22 sata sam morala doći kući.
Otkud potiče obitelj Kobali?
– Tu sam jako nesigurna, možda je prezime talijansko ili mađarsko. Ovisi o naglasku. Iskreno, ne znam, a i nisam puno o tome vodila brigu. Cijela moja prošlost nije me previše zanimala. Dogodile su mi se stvari zbog kojih sam maknula cijeli period svog života. Ne postoji.
Zaborav je moć.
– Više… ono što je potrebno da se spasite.
Radili ste puno za kazalište i film.
– Od kraja 80-ih i Vrdoljakovih “Glembajevih”, od devedesetih i “Božića u Beču” Branka Schmidta do zadnjih, “Lee i Darije” Branka Ivande i “Anke” Dejana Aćimovića. U kazalištu su mi zadnji “Talijanski slamnati šešir” u Komediji i “Slikari rudari” u Gavelli… Film je moja ljubav, a Rajko Grlić “moj” režiser. “Samo jednom se ljubi” je film za sva vremena.
Za sva poraća. Glumci i šeširi? “Do posljednjeg daha”, Jean-Paul Belmondo… A tek Humphrey Bogart, on nosi šešir tako fino, muževno, lagano. Čak i dok bjesni rat, a ni on nije od njega postrani. Pa Robert Redford u filmu “Veliki Gatsby”. Ili njegova kapa u “Žalcu”Predivno! Ne znam je li to zbog Redforda ili šešira.
Kako je Churchillu stajao cilindar?
– Nisam baš njegova obožavateljica.
Cilindre ne radite?
– Ne, to je posebna izrada… potpuno drugi metier od moga. Ja mogu napraviti nešto na temu cilindra, i radim to, ali to je samo inspiracija.
Sretni ste, zadovoljni u životu?
– Život nosi svoje, sve se može dogoditi. A kad to prebrodite, pomislite – to je na trenutak bila neka druga žena, ne ja. Ovaj posao sigurno me čini ispunjenom, sretnom, zadovoljnom, mirnom.
Ponekad želim nositi rokoko šešir na kojem je ptica, grožđe, ptica, brodić, kolač… kao da u njemu netko živi!
– Pa u to se je jako lijepo upustiti! Sigurno postoje osobe koje bi to nosile.
Ne, ne, ipak ću to biti ja! A vi, nesuđena kiparice… Henry Moore ili Meštrović?
– Obavezno Meštrović. Pa dugo, dugo nitko pa opet Meštrović. Kad smo u osmogodišnjoj školi išli u Beograd, prvi put se dogodilo da je netko upro prstom i rekao – evo, to je Meštrović. Imala sam možda 12 godina. Tad sam mislila da ću to biti ja. Ovako, sad, mislim da sa šeširima imam puno više od života, i radosti oblikovanja, i davanja drugima.
Bog?
– Sve lijepo, dobro, mirno, toplo. I samoća je dodir s Bogom.
Prakticirajuća ste vjernica?
– Jesam. Ali i na vlastiti svoj način.
ASOCIJACIJE
Ženstvenost?
– Imate je ili nemate. Sila koja brda valja.
Škrlak?
– Škrlak je lepe imeti, i bilo bi dobro da ga se više nosi.
Crveni ruž ili bijela bluza?
– Bijela bluza, obavezno. Uniforma i sigurnost.
Rad?
– Red.
Ambicija?
– Nužna, ali ne preogromna.
Rizik?
– Hrabrost.
Inspiracija?
– Osjećaj. Impresija.
Samoća?
– Koncentracija.
Strah?
– Emocija koja ruši i gasi baš sve.
Omiljeni miris?
– Miris male bebe. Onako pred san, okupane, kad joj se približite i možda čujete njeno mrmljanje…
ŠEŠIRI & KLJUČNA MJESTA SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI
“Međutim, po kamenim pločama zašušti svila, pokaže se obod jednog šešira, jedan crni ogrtač… to bijaše ona!”
G. Flaubert: “Madame Bovary”
“Stao je brisati suze dlanovima i masnim rubom polucilindra, ali one su mu se cijedile curkom u brkove.”
M. Krleža: “Povratak Filipa Latinovicza”
“Sjedeći u paviljonu kod Vernea on je vidio kako je kejom prošla mlada dama, plavuša srednjeg rasta, u bereu; za njom je trčao bijeli špic.”
A. P. Čehov: “Dama sa psetancem”
“Ana skine maramu, pa šešir, i kako je njime zapela za svoj crni, posve kovrčast pramen, otresajući glavom odmrsivala je kosu.”
L. N. Tolstoj: “Ana Karenjina”
AUTOR: Mirjana Dugandžija
Izvor vijesti:
