Nakon odlaska poznate zagrebačke modistice Nade Kobali carstvo šešira preuzela je njezina snaha Marina Kobali, samozatajna socijalna radnica s mnogo ukusa i stila koja je svekrvi počela pomagati u poslu kad je imala 19 godina.
Nakon što je krajem kolovoza zagrebačku kraljicu šešira Nadu Kobali u 77. godini izdalo srce, mnogi su se pitali, a osobito vjerne klijentice, što će biti s njezinim salonom na Cvjetnom trgu, bojeći se da bi i taj posljednji bastion starog zagrebačkog obrtništva mogao preko noći nestati. Na sreću, to se nije dogodilo jer je posao preuzela Marina Kobali (50), snaha gospođe Kobali, koja joj je godinama bila pouzdana pratilja iz sjene i koja je tako posao - nakon Katarine Šušteršić Kobali i Nade Kobali - prenijela na treću generaciju žena u obitelji.
Na spomen Nade Kobali, iznimno talentirane modistice koja je više od četiri desetljeća kreirala i izrađivala prave modne skulpture, njezinoj snahi Marini oči se ispune suzama. Teško joj je povjerovati da njezine svekrve više nema i da je zauvijek izgubila osobu s kojom je 30 godina, koliko je u braku s njezinim sinom Brankom, dijelila isti modni ukus, ljubav prema tom poslu, pa čak i razmjenjivala garderobu. Marina je svekrvi uređivala stan, naručivala materijale iz Italije, zajedno su odlazile u shopping, a svaku bi večer sat i pol razgovarale telefonom. Odlaskom Nade Kobali ostala je velika praznina u srcu Marine Kobali i najviše što je mogla učiniti kao uspomenu na svekrvu bilo je preuzeti dućan koji joj je bio smisao života.
Nada Kobali više od četiri desetljeća vladala je zagrebačkom modnom scenom
U obitelj Kobali Marina je došla s 19 godina, kad se udala za Branka Kobalija. Za upoznavanje s njegovom majkom odjenula je pepita sako. Njezin modni ukus potpuno je osvojio Nadu Kobali pa je taj sako često posuđivala od snahe. Marina je studirala na Pedagoškoj akademiji, kasnije je završila i Studij socijalnog rada, a svi koji je poznaju kažu da je i jako marljiva, odgovorna i pažljiva pa ju je lako bilo zavoljeti i potpuno prihvatiti u obitelj. U mnogočemu su nalazile sličnost i svoj odnos gradile su na obostranom poštovanju. Marina se divila svekrvi kako je uspjela sve sama postići i uvijek bi pozorno slušala o počecima obiteljskog obrta i baki njezina supruga, Katarini Šušteršić Kobali, koja je nakon Drugog svjetskog rata radila šešire za krznariju Tomić te sedamdesetih godina prošlog stoljeća otvorila vlastiti obrt. Njezina kći Nada ga je preuzela i s godinama razvila u malo modno carstvo. Marina se vrlo brzo pridružila svekrvi, koja je imala potpuno povjerenje u njezin modni ukus i spretne ruke.
Nada Kobali grozila se ‘štancanja’ pa je i njezina snaha nastavila s ručnom izradom šešira
- Zapravo sam odrasla uz šešire, jer moj tata, koji je rođen 1925., nije izlazio iz kuće bez šešira - prisjeća se Marina Kobali. - Bili su to pravi muški šeširi sa širokim obodom. Dok sam išla u školu, bilo bi mi puno draže da sam imala tatu koji je nosio traperice, a ne odijela i kravate čak i kod kuće, ali danas sam ponosna na to. A modno su me odredila putovanja s mamom. Moj stric bio je svećenik pa je organizirao brojna hodočašća po Italiji. Na tim putovanjima od njega sam doznala mnogo o povijesti umjetnosti i arhitekturi, a mama me poticala da gledam sve te lijepo odjevene žene i stvaram vlastiti stil. Jednom smo u Veneciji na nekom trgu prisustvovale pravoj maloj modnoj reviji Talijanki koje su ispred nas hodale u bundama. Sjećam se da mi je mama tada rekla: “Ovako se nosi bunda: na fine salonke i svilene čarape. A ne kao kod nas - uz čizme i šubaru pa kao da ideš na ruski front”. Svaku godinu išle smo u Rim, Veneciju, Firenzu, Padovu… Moja svekrva rado je slušala sve te moje priče i uvijek mi je govorila da sam imala jako zanimljivo djetinjstvo. Čak sam joj morala potanko opisati jednu svilenu maramu koju je moja mama donijela iz Španjolske, a kasnije joj je bila inspiracija za jedan njezin model koji i sada imamo u dućanu. Kad smo se Branko i ja vjenčali, oboje smo studirali pa smo živjeli od novca koji su nam davali naši roditelji - nastavlja Marina Kobali.
Alojz Tepeš, otac Marine Kobali, nije iz kuće izlazio bez šešira na glavi
- No smatrali smo da to nije u redu i da trebamo početi i sami zarađivati pa je Branko preuzeo financijski dio obiteljskog biznisa, a ja sam uz svekrvu počela izrađivati šešire. U početku sam ih ukrašavala, a kad sam dobila taj fini osjećaj u prstima zahvaljujući kojem točno znate koliko koju tkaninu trebate razvući na pari, počela sam ih sama izrađivati. Svekrva me pustila da radim kako želim. Ne sjećam se da mi je ikada rekla da nešto nije dobro. No kad se nakon deset godina braka rodio naš sin Marko, njemu sam potpuno podredila svoj život i više nisam dolazila u radionicu, ali sam sa svekrvom stalno razgovarala o novim kolekcijama, materijalima, trendovima i na taj način bila opet potpuno involvirana u posao.
Nada Kobali kao zagrebačka gimnazijalka
Marina Kobali jednom je čak dobila nagradu za svoje ostvarenje. Bilo je to na jednoj reviji u Puli, na koju Nada Kobali nije mogla ići. U žiriju je tada sjedila i Josipa Lisac, koja joj je čestitala na kreaciji.
- Bila je to nekakva mrežasta instalacija koju smo kasnije stavili u izlog - sjeća se Marina Kobali. - Nakon nekog vremena Josipa Lisac vidjela je taj šešir u našem izlogu i ušla da ga još jednom pogleda, no ja se nisam ni pomaknula s mjesta. Znam da sam trebala skočiti, odmah iz izloga izvaditi taj šešir, ali ona je za mene ikona stila pa zaslužuje isključivo najbolje, a to joj je mogla napraviti samo moja svekrva. Tako da sam je otpratila govoreći kako bi bilo bolje da dođe kad je Nada ovdje. I doista mislim da je Nada Kobali radila najljepše šešire na svijetu.
Nikad nisu razgovarale o nastavku obiteljskog obrta jer je Nada Kobali bila u iznimnoj kondiciji za svoju dob. Čak nije pomišljala ni o odlasku u mirovinu.
- Šeširi nisu bili samo njezin posao, nego smisao života - ističe Marina Kobali.
Obiteljski obrt pokrenula je Katarina Šušteršić Kobali, koja je nakon Drugog svjetskog rata radila kod krznara Tomića
- Obožavala je ljude i jedva je čekala da iz radionice dođe u dućan pa da se može posvetiti mušterijama. Drugi su se veselili godišnjim odmorima, a ona je jedva čekala da se svi s njih vrate pa da nastavimo s radom. Tako je bilo i ovo ljeto. Kolovoz je bio jako vruć, vladala je strahovita sparina i primijetila sam na svekrvi za nju neuobičajeni umor. Kad god bih joj inače rekla da mora malo više voditi računa o sebi i svojim godinama, uvijek bi našla neki razlog zašto mora stalno biti u salonu. No taj mi dan nije proturječila. Obećala je da će se odmoriti i ostati kod kuće. No navečer je nazvala da joj nije dobro. Odmah smo je odvezli u bolnici, ali pomoći, nažalost, nije bilo. Otišla je tako iznenada da se još nismo oporavili od šoka. I koliko god da mi je teško i pomisliti da je više nema, netko je morao preuzeti posao. Bilo je logično da to budem ja, ali mislim da je to bila i njezina želja. Uz to, imala je uhodanu ekipu oko sebe i u proizvodnji i prodaji, tako da mi je s te strane bilo jednostavno nastaviti njezinim putem. Ali kad je netko bio tako velik u svom poslu, teško je to breme kasnije staviti na svoja leđa. A ona je doista bila jedina i jedinstvena. Pa kad god napravim neki novi šešir, pitam se bi li ona bila njime zadovoljna jer mi je to jako važno.
Dućan na Cvjetnom trgu prepun je šešira, ali onih koje je izradila Marina Kobali. Navraćaju stare i nove mušterije, želeći se upoznati s novom vlasnicom i uvjeriti se da doista obrt ostaje u obitelji Kobali. Kako nova vremena traže i novi poslovni pristup, Branko Kobali otvorio je za dućan Facebook i Instagram, a želja im je da se nekoliko Kobali šešira kao ekskluzivitet nađe svoj put do neke vrhunske modne kuće u New Yorku. Veće količine iziskivale bi “štancanje”, čega se grozila Nada Kobali, pa u tom segmentu ništa nije promijenila ni mlađa gospođa Kobali. Sve se i dalje izrađuje ručno. Jedino se para za rastezanje tkanine više ne kuha u loncu kao prije, već postoji aparat koji je pušta.
- Kad god pogledam neki šešir, sjetim se svekrve i jako sam ponosna na nju. Znate, danas je nezamislivo ljeto bez šešira, ali nije uvijek bilo tako. Trebalo je ustrajati u svojoj viziji i vjerovati da će šeširi opet doći u modu. Imam mnogo šešira koje mi je darovala svekrva i dobro se u njima osjećam. Uostalom, uvijek je znala reći kako joj se sviđa način na koji ih nosim. Sada kad je više nema te njezine riječi imaju još veću dubinu.
Autor: Diana Šetka
originalni članak: Gloria.hr
